FRIŽIDER

Dok prelistavate arhivu vlastitog života, pažljivo pratite ples hartije pod jagodicama svojih prstiju, jer biste, negdje u međuprostoru, mogli nabasati na svjetlo nade. Ona čuči skrivena, sklupčana i tiha, kako bi vas val ushićenosti u trenutku njenog otkrivanja odbacio što snažnije i što dalje.

Te je godine novembar obilato plakao, a junaku ove priče je kiša jedino bila lijepa i imala nekog smisla ako se, poput prozirne zavjese, spuštala isključivo noću. Smatrao je i da se dom domom jedino može nazvati uveče, kada su svi članovi familije tu jer tada na scenu stupa uspavljujuća atmosfera intimnog zajedništva. Ovu pojavu zvao je blaženom katarzom porodičnog krila. Do nedavno, običavao je govoriti kako je bol mjera života, a strah obnavljanje prijateljstva, tačnije, mirenje sa vlastitom egzistencijom. Međutim, gubitak porodice ostavio ga je nijemog, zašivenih usta i misli. Mislio je kako se više nikada neće moći prihvatiti pera. Istina, po akustičnim hodnicima njegove glave vrzmala se samo jedna misao, zapravo, ponavljajući eho zarobljen u uskoj pećini njegove lobanje. To je bio eho smrti i razgradnje, koji odjekuje u stilu budističke mantre: Za razumijevanje svih dešavanja pred sam kraj života dovoljno je poznavati principe mikrobiologije, a poslije kraja ništa drugo do zakone elementarne hemije.

Ovako raspolućenog bića, nije vodio mnogo računa o fizičkom, svima nam zajedničkom poretku stvari i zahtjevima koje pred njega postavlja realan, gorak i surov život. Ali, počeo je raditi jednu stvar koja mu je veoma brzo prešla u naviku. Frižider mu je veći dio vremena bio prazan, ali ga je on popunjavao knjigama kako bi imao iluziju o tome da je pun. Ono što mu je išlo u prilog jeste da je frižider bio malih dimenzija. Namirnice ili znanje, svejedno je, kada svakako nije više mogao razlučiti šta pripada vidljivom, a šta nevidljivom univerzumu. Nijedan mu više nije bio realniji od onog drugoga. Oba su mu se, frapantno, činila jednako mogućima. A mislio je kako se više nikada neće moći prihvatiti pera.

Za razliku od prethodne, ova zima se, već u samom trenutku svog dolaska, osmjehnula svojim krvoločnim očnjacima. Poredao je knjige kojih je imao toliko da je mogao prekriti jedan (srećom, jedini) prozor  i balkonska vrata svoje garsonjere. Ni to nije mnogo pomagalo, pa je svaki dan odlazio do knjižare udaljene nešto više od dvije hiljade koraka, kako bi se na par sati ugrijao. Tamo je povremeno navraćala djevojka koja ga je, kada je vidio prvi put, nekako podsjetila na atomsku bombu, tačnije, na milisekundu do njenog zaglušujućeg rasprskavanja. Bila je zdepasta, uvijek zajapurenog lica (koje  je, doduše, izgledalo mlađe nego njeno tijelo), iz ramena su joj izrasle kratke ruke, za koje se činilo da su joj slijepljene za trup. U njenom nemirnom pogledu uvijek je bilo nekog optimističnog iščekivanja, a i nekako je zračila. Ako bi je naš junak uporedio sa supernovom (u njegovom pogledu na život postojala je izvjesna doza insistiranja na nekoj vrsti astronomskih paralela), njeno prisustvo bi bilo sjaj pred eksploziju ovakve mega-zvijezde. Djevojka je (smijem li reći: ”Kako to obično i biva?”) naslućivala da su našeg junaka (nismo mu dali ni ime, što je, priznajem, moja krivica) pritisla kopita životnih muka i nedaća, pa ga je u svakoj prilici pokušavala iole oraspoložiti. Opisivala mu je dolazak proljeća, obećavala svježe početke, govorila o nekakvoj skrivenoj milosti čovjekove sudbine i  naglašavala mu da je strpljivost najveća ljudska vrlina. A on se držao za srce mu prirasle misli (na ovom mjestu se, kao pripovjedač, moram upitati kako može misao – nešto iz glave – da se zalijepi za srce…) da je svako od nas, promišljajući o temeljnim stvarima života, u stvari, jedan pravi filozof smrti. Ploveći, tako, valovima patetike i pesimizma (da nije izmišljen, junaka naše priče bih rado upoznao sa čarima psihološke podrške) nije ni slutio da će uskoro, možda, nabasati na pristupačan i gostoljubiv komad nekog kopna. A već se pomirio da se više nikada neće moći prihvatiti pera.

(…)

Proljeće je došlo iznebuha i, razumije se, zateklo ga nespremnog.  Sve se, odjednom, uskomešalo, ustalasalo, razgranalo, proteglo i raspuklo, uznoseći se do neslućenih visina, prenuvši ih iz dubokog sna. Proljeće je, svečanim glasom, u, za ovo doba tako tipičnom, samoljubivom maniru, zapjevalo odu svom kolosalnom buđenju. A izgleda da je došlo vrijeme i da ova pozornica zadovoljno podnese premijerno izvođenje jednog malog čuda. I našeg junaka je, iz gustih dubina duše u koje odavno nije svraćao, nešto podiglo, povuklo, prodrmalo, raširilo i katapultiralo iz kože. Iako još prašnjav od svoje prošlosti, neki dio našeg junaka je u ime cijelog njegovog bića odlučio da potraži svoje novo, a možda i jedino pravo mjesto pod tim mladim, iznova rođenim nebom. A u ovom času, opet je, nakon dugog ritmičnog hučanja rijeke vremena, proradio njegov spisateljski nerv, pa je pomenuto mjesto, vještim potezom pera svoje mašte, nazvao podnebak. Potom ga je preplavio osjećaj da se u njemu nešto zatvorilo, zaraslo i … poravnalo se. Meni se čini da je svojoj sudbini pružio još jednu šansu. A hoće li sudbina prokockati poklonjenu joj šansu? Odgovornost za otkrivanje pravog odgovora na ovo pitanje prepuštam vama. Kako bih vam se odužio za odgovornost kojom sam vas ”počastio”, došapnuću da su, ako je to uopšte bitno, inicijali našeg junaka dva četrnaesta slova naše abecede. Možda se među vama nađe dovoljno odvažan jezikoslovac koji voli krasti tuđe ideje (ma kako čudno one zvučale) i pojavu identičnih incijala nazove nominalnom simetrijom ili blizanačkom onomastikom. Da N. N. kojim slučajem nije izmišljeni lik, rado bih mu poklonio obje sintagme, jer sada više ne postoji bojazan da se neće prihvatiti svoga pera.

Selman Repišti

24. 1. 2024.

1 komentar

Komentariši